MRS 2 sadrži smjernice za utvrđivanje troškova zaliha i njihovo kasnije priznavanje kao rashoda, uključujući sva eventualna usklađenja do neto utržive vrijednosti. On daje i smjernice za izračunavanje troškova prilikom njihovog raspoređivanja u zalihe. Zalihe se trebaju vrednovati po trošku ili po neto utrživoj vrijednosti, ovisno od toga što je niže. Neto utrživa vrijednost je procijenjena prodajna cijena u redovnom tijeku poslovanja umanjena za procijenjene troškove dovršetka i procijenjene troškove koji su neophodni da se obavi prodaja.
Trošak zaliha uključuje sve troškove nabave, troškove konverzije (troškove održavanja proizvodnih objekata i opreme i izravne troškove rada) i druge troškove koji su nastali dovođenjem zaliha na sadašnju lokaciju i u sadašnje stanje. Troškovi zaliha se određuju:
- korištenjem specifične identifikacije troška stavki zaliha koje se inače ne mogu međusobno razmjenjivati; i
- primjenom metode prvi ulaz – prvi izlaz (FIFO) ili metodom ponderiranog prosječnog troška za stavke koje se uglavnom mogu međusobno razmjenjivati (što su u pravilu velike količine stavki koje same za sebe nisu značajne).
Kad su zalihe prodane, njihovu knjigovodstvenu vrijednost treba priznati kao rashod u razdoblju u kojem je priznat odnosni prihod. Iznos bilo kojeg usklađenja zaliha do neto utržive vrijednosti i svi manjkovi zaliha trebaju se priznati kao rashod u razdoblju usklađenja, odnosno nastanka manjka.